Općenito

Malo povijesti...

Retorika (grč. ῥήτωρ, govornik, orator) ili govorništvo općenito je umijeće ili tehnika govorne komunikacije s praktičnom svrhom uvjeravanja sugovornika. Takvo slikovito, dojmljivo, uvjerljivo izražavanje može biti bilo usmeno (javni govori) bilo pismeno (različiti povijesni, politički i književni spisi).

Legitimnost ovoj disciplini (najstarijoj disciplini koja se sustavno bavi jezikom) daje činjenica – na koju ukazuje i Aristotel – da između istine i zablude postoji međuprostor u kojemu vladaju prijepornost, neizvjesnost, vjerojatnost i vjerodostojnost. Primjeri područjā koja, po svojoj prirodi, ne poznaju konačna već samo privremena i vjerojatna rješenja jesu politika i pravo.

Iako se u različitim dokumentima nalaze tragovi o njegovanom načinu govora i izraza u različitih starih mediteranskih i orijentalnih naroda, pogotovu kod stalnih dvorskih savjetnika, poslanika, svećenika i zagovornika različitih interesa, retorska vještina je djelo grčkoga duha. Kao praksu širili su je sofisti (koji su znali zloupotrebljavati retoriku - izopčavanja i pretjerane rječitosti kod retorskih nastupa radi stranačkih razmirica i prepirki).

U grčkom govorništvu treba razlikovati prirodno od umjetnoga. Prirodno govorništvo zastupaju u Homerovo doba kraljevi, a poslije umni državnici, koji su prirođenim darom govora u narodnoj skupštini stekli najveći ugled. Kao takvi se u Ateni spominju Temistoklo i Periklo. Svi su ti govori umjetno sastavljeni i dobro obrazloženi, a kako se pokraj toga odlikuju vjernom karakterizacijom lica i lijepim jezikom, nije ni čudo, da su stari, osobito stoici, smatrali Homera ocem govorništva te preporučivali njegove kao uzor. Umjetno se govorništvo počelo razvijati u Siciliji, posebito u Sirakusi, gdje je 465. g. pr. Kr. tiranska vlada zamijenjena demokratskom. Osnivačem retorike se smatra Koraks čije je djelo vezano za uspostavu demokracije u Sirakusi pri čemu je došlo do velike potrebe za javnim raspravljanjima i dokazivanjima. On je govor podijelio u pet dijelova (proemij, naracija, dokazi, pomoćne primjedbe i peroracija), uz figuru opće vjerojatnosti (grč. eikos), koja je mogla djelovati u oba smjera: pro et contra. U Grčku su govorništvo u posljednjoj četvrti 5. vijeka prenijeli sofisti, koji su obećavali, da će svakoga naučiti, da bude "vješt riječima i djelima". Najznamenitiji su bili Gorgija, Protagora, Hipija i Prodik. Njihov se dolazak u gdjekojim gradovima naveliko slavio. Mladići bi dolazili k njima, kako bi mogli slušati njihove kićene govore i da se za veliki novac i uče govorničkoj vještini.

Gorgija se poglavito bavio svečanim govorima (grč. genos epideiktikon). Najpoznatiji govori su mu bili: Olimpijski (grč. olimpikos), Nadgrobni govor (grč. epitafios). Govori su mu bili kićeni raznim retorskim figurama (metafora, anafora, asonancija, paronomasija), a kako se kod toga služio jezikom atičke drame (iako je Jonjanin) postao je tvorcem umjetne atičke proze.

U Ateni, gdje je vladala potpuna demokracija i s njome sloboda govora, mogao se svaki punoljetni građanin u sudu i u narodnoj skupštini pa i inače kod svečanih zgoda istaknuti, samo ako je bio vješt govornik; a mogao je i kao logograf pisati govore za druge, da ih nauče na pamet i govore na sudu. U Ateni je umjetno govorništvo donio Gorgija iz Leontina u donjoj Italiji, koji je 427. g. kao poslanik došao u Atenu, gdje je kićenim govorom svoje slušaoce tako opčinio, da su sinovi bogatih kuća rado dolazili k njemu na nauk. Osobita mu je zasluga, što je stvorio umjetničku atičku prozu. Između desetorice uzornih atičkih govornika najistaknutiji su Isej, Isokrat, Demosten, Eshin i Likurg. Važno je spomenuti još jednog govornika, koji je se javlja 110. pr. Kr., Hermagora koji obnavlja bitne elemente atičke retorike i osniva tzv. Skolastičku retoriku. On je naglasio potrebu studija retorike kao umijeća. Inače Hermagora je ostavio veliki utjecaj na rimske retoričare (Horentcije, Kvintilijan). Dva velika filozofa su imala svoja shvaćanja retorike. Platon je u retorici vidio kritiku koja je na granici između filozofije i državništva. Aristotel je gledao na retoriku kao popularni ogranak logike kao vještina javnog dokazivanja i uvjeravanja, ona može biti korektivna, instruktivna, sugestivna i defenzivna.

Verbalna komunikacija

Verbalna komunikacija je oblik komunikacije na koji prvi pomislimo kada je riječ o komunikaciji. Susrećemo je u našem svakodnevnom radu, u slobodnom vremenu, na radiju televiziji, filmu, kroz citate iz nje dobivamo poruke i iz knjiga, a ponekad možemo čuti nešto i od osobe koja spava. No da odmah napomenem, pravi naziv ovog oblika komunikacije bi bio glasovna komunikacija, samo njezin manji dio je vezan uz samu riječ (verbum), dok je veći dio poruka koje šaljemo i primamo u stvari paraverbalni, odnosno paralingvistički (vezan uz ton, tempo, boju i neke druge sastavnice govora).  

Verbalna komunikacija je glasovna komunikacija koja se služi jezikom neke zajednice.
Možda je najzabavnije otvoriti ovu temu kroz jedan stereotip. «Žene su brbljavije od muškaraca.» Iako to nije nužno tako, znanstvene činjenice govore da u toj tvrdnji ima istine. Centri za govor su prvenstveno smješteni u lijevoj polutci mozga, no dok je u desnoj polutci kod muškaraca jedan veći dio posvećen prostornoj orijentaciji, kod žena je i dio tog prostora posvećen govoru. Ta činjenica, u kombinaciji s činjenicom da je kod žena povećan «corpus callosum», odnosno most između dvije polutke, daje tom spolu veću nadarenost za govor i sintezu dobivenih informacija, dok su muškarci, obzirom na lošiju komunikaciju polutki, usavršavali analizu.

Mozak je u svojem radu podijeljen

Ovisno o tome kako mi predočimo našu informaciju slušateljima, ona će više prolaziti kroz određene dijelove mozga. Osim što iz razloga slabije povezanost polutki i specijalizacija dijelova mozga možemo očekivati da će prosječni dječak biti slabije elokventan (imati slabije potencijale, drugo je pitanje kako će ih i koliko razviti) od djevojčice, uvijek će biti poželjno i primijetiti da li osoba ima veću ili manju sklonost prema jednoj hemisferi mozga, odnosno da li preferira vizualni, auditivni ili kinetičko-taktilni način izražavanja. Obzirom da je cilj naše komunikacije s okolinom što precizniji prijenos informacija, odnosno uvjeravanje slušatelja u naše stavove, bitno je prepoznati način razmišljanja i percepcije sugovornika i svoj način izlaganja prilagoditi tome.

Jedna od prvih asocijacija kada se spomene verbalna komunikacija je ona o standardnom jeziku i dijalektu. Tu je zatim i stručni govor, odnosno sleng izrazi. Svi su oni podjednako bitni. Važno je ne robovati, uz dužnu ispriku nastavnicima hrvatskog jezika, književnom tj. standardom jeziku. Takav način izražavanja dobar je za davanje primjera kako govoriti a da nas svi naši sunarodnjaci razumiju, no upravo radi svoje udaljenosti od dijalekta, nije im blizak i teže će prihvatiti da ih vi baš potpuno razumijete. Ukoliko želimo da nas slušatelj čuje, a ne samo sluša, moramo biti razumljivi , ali i približiti mu se psihički da bi mu omogućili da se lakše uživi u ono što mu govorimo. Moramo mu se obraćati i izrazima koje on poznaje i koji su mu bliski.. Ukoliko nam je bitan efekt naše stručnosti i intelektualnosti nju ćemo, naravno, iskazati bogatim vokabularom, složenim rečenicama i službenim izrazom. Stvar je osobne procjene maksimalnog efekta da li želimo distancu i dostojanstvo ili bliskost i prisnost.
Opasnost prilikom stručnog govora je i različito shvaćanje istog pojma. Obzirom da se u različitim strukama koriste iste ili vrlo slične riječi često se događa da slušatelj misli da zna što mu govornik poručuje no međutim on u stvari misli na neki drugi pojam. (engleska riječ «free association», je u hrvatskom prijevodu slobodno udruživanje i vrlo je poželjno ukoliko se radi o udruživanju raznih poduzeća, no u psihološkom rječniku ova fraza će se odnositi na slobodne asocijacije, jednu od psihoterapijskih tehnika koja potiče još od Freud-a). U okviru stručnih izraza nema niti potrebe posebno napominjati razne stručne izraze s kojima «polu»stručnjaci barataju u pokazivanju svojeg znanja, a obzirom na krivu ili nepriličnu upotrebu samo pokazuju svoje neznanje i ispadaju smiješni.

Prije obraćanja slušateljstvu bitno je procijeniti vokabular slušatelja i prilagoditi svoj izražaj. Po mogućnosti i prije nego što vi  započnete svoj govor slušajte na koji način se oni izražavaju. ukoliko je osoba kojoj se obraćate vizualan tip, lakše će biti predočiti joj situaciju upotrebljavajući riječi koje se odnose na vizualni kanal («vidiš to je bilo ...»), nego onima koje upućuju na slušni kanal («čuješ ...»). Svako od ljudi ima svoj preferirani kanal rada, netko je vizualna osoba, netko je auditivna, netko treći je kinestetička, obratite pozornost na riječi koje oni koriste, procijenite njihov preferirani kanal i u vašem govoru koristite ga i vi i dobiti će te efekt mnogo veće razumljivosti i bliskosti.
U verbalnoj komunikaciji postoje i dijelovi koji se nazivaju modalni izrazi, a odnose se na stereotipne komentare koji ne nose informaciju već daju sugovorniku vrijeme za lakše procesuiranje informacije, izražavaju naše stavove, govor čine transparentnijim i elegantnijim. to su fraze koje često i ne registriramo npr. «kao što znamo ...», «podrazumijeva se ...», «po mom mišljenju», «dakako da ...» i slični. Čak su i poštapalice i omiljeni učenički bbb doduše potonji se smatraju negativnima obzirom da ukazuju na govornikovu sporost, nesigurnost, neznanje ili u slučaju poštapalica slab vokabular, odnosno robovanje navici pa bi iz tog razloga njih trebali potruditi ukloniti iz vlastitog govora
Psihološka sadašnjost je pojam koji perceptivno određuje rečenicu. Svi prosvjetni radnici su svjesni pravila o 5±2 nove informacije po satu koje dijete može usvojiti, tako isto i prosječno dijete može pamtiti cca. 8 riječi u trajanju od 5 sekundi. To nas određuje da u svom govoru s djecom ne koristimo «krležijanske» rečenice jer oni neće moći pratiti slijed naših misli. To isto pravilo vrijedi i za umorne, odnosno psihološki opuštene ljude. Toj činjenici možemo doskočiti organizacijom rečenice. U svakoj našoj rečenici mora biti informacije, ali i redundancije, poznatog i očekivanog, odnosno modalnih izraza da bi slušatelju dali dovoljno vremena da procesira informaciju. Isto to dobivamo i organiziranim iznošenjem informacija to jest tema, a ne nasumičnim praćenjem vlastitog toka misli i asocijacija.

Paraverbalna komunikacija

Iza tog zvučnog naslova kriju se glasovi, tempo i intonacija koji prate govor i daju mu dodatnu informativnost. Jedan dio njih je zadužen za shvaćanje osnovnog smisla verbalnog izraza. Oni nam daju uskličnik ili upitnik na kraju rečenice, odnosno kazuju da li se govori o oružju ili povrću (luk, luk).
Onaj drugi dio, za rad s djecom možda i važniji, pruža informacije o govornikovom raspoloženju, stavovima ili o njemu samom. Njime određujemo demografska obilježja, da lije govornik iz Zagorja ili Hercegovine, da li je muško ili žensko, ali ocjenjujemo i crte ličnosti. Neprimjereno glasan govor doima se agresivno, ljuto i možda malo primitivno, iako je možda govornik upravo izašao iz tvorničke hale ili s nekog rok koncerta pa govori glasno iz navika ili zato što i sam sebe slabo čuje. Previše tih govor povezati ćemo često sa strahom ili slabim crtama ličnosti. Govor s pojačanom nosnosti najčešće ćemo povezati s prehladom, ali ukoliko osoba ima uobičajen takav govor, nesvjesno nam može pobuditi percepciju lijenosti i/ili umišljenosti. Kreštav glas daje naznaku osjećaja slabosti ili histeričnosti. Isprekidan, napet govor u staccattu, ako isključimo govorne mane, može odati dojam odlučne dinamične, ali i neosjetljive osobe, dok blagi legato daje dojam nježnosti i osjetljivosti.
Ritam govora je bitan i za pozornost slušatelja. Važne informacije moramo izgovoriti sporije, da bi slušatelji lakše percipirali i njihovu važnost i informacije same, no konstantan spori govor će vrlo brzo zamoriti slušatelja koji će nesvjesno očekivati da su sve informacije vrlo važne i dok će u početku govora biti vrlo koncentriran, uskoro radi umora to više neće biti u stanju. Brz govor daje dinamiku i odlučnost, ali radi prebrzog govora smanjiti će se i mogućnost praćenja informacija. Pauze u govoru su još jedan od načina naglašavanja bitnih informacija i pokazivanje promišljanja oko izrečenog, ali kao što znate, za preduge pauze dobiti će te jedinicu.
U sastavljanju govora, vrlo je bitna i činjenica da se emotivnost rečenice dobiva njezinom kratkoćom. Duge rečenice pozivaju na racio, a emocije su, baš suprotno, što veće što je rečenica kraća. (To si ti. Ti si! O!!!)
Za kraj je zgodno spomenuti i malo znanosti. Rezultati jednog eksperimenta koji se je odvijao na području Hrvatske, Engleske, Francuske i Japana pokazali su nam kako se emocije u govoru prenose paraverbalnim faktorima, čak i ukoliko slušatelj ne razumije sam jezik na kojem je rečenica izgovorena.  U eksperimentu su locirani parametri paraverbalnih dijelova govora za strah, bijes, radost odnosno iznenađenje i prezir odnosno ironiju.

U rezultatima se pokazalo da je 99% Hrvata prepoznalo emociju u rečenici izgovorenoj na hrvatskom jeziku, ali istu emociju u istoj rečenici i na istom jeziku prepoznalo je i 70% Engleza i Francuza, pa čak i 80% Japanaca.

Verbalna i paraverbalna komunikacija nam vrlo očito pokazuju koliko smo svi mi slični, ali koliko ipak ima varijacija na temu i odstupanja od prosjeka. No ukoliko neke osnovne činjenice imamo na umu, dogoditi će nam se da nas ljudi puno lakše i s više interesa slušaju, a da često i ne znaju u čemu je pravi razlog za to.

Neverbalna komunikacija

Neverbalna komunikacija je način kojim ljudi komuniciraju bez riječi, bilo namjerno ili nenamjerno. Neverbalno ponašanje se koristi za: izražavanje emocija, pokazivanje stavova, odražavanje osobina ličnosti i poticanje ili mijenjanje verbalne komunikacije.

Neverbalni znakovi 

Neverbalni znakovi uključuju:

• izraze lica,
• ton glasa,
• geste,
• položaj tijela ili pokret,
• dodir i
• pogled.

Charles Darwin je vjerovao da je ljudsko izražavanje emocija univerzalno, tj. da svi ljudi na isti način izražavaju i tumače emocije izrazima lica. Istraživanja pokazuju da je Darwin bio u pravu za šest glavnih emocionalnih ekspresija: srdžba, sreća, iznenađenje, strah, gađenje i tuga.

Ton glasa, spuštanje ili podizanje glasa, ubrzani ili usporeni govor, naglašavanje pojedinih riječi, umetnute pauze i sl. služe nam za ostvarivanje svih navedenih funkcija kojima služi neverbalno ponašanje.

Kontakt očima i pogled su vrlo moćni neverbalni znakovi: širom otvorene oči i proširene zjenice pokazatelj su sviđanje, smještaj i duljina pogleda ukazuju na interes i emocije i pomaže nam u usklađivanju komunikacije s drugom osobom, skrivanje pogleda često je znak neiskrenosti, ali može biti i znak neugode.

Geste ili pokreti rukama također olakšavaju komunikaciju. Postoje razne vrste gesta:

• Amblemi - neverbalne geste koje zamjenjuju verbalnu poruku (mogu se koristiti samostalno) i imaju dobro poznato značenje unutar određene kulture, no među kulturama mogu izazvati nesporazum.
• Ilustratori - geste koje koristimo kako bi ilustrirali ili pojasnili verbalnu poruku i nemaju značenja ako ih se koristi samostalno.

Dodir pokazuje naklonost, bliskost, ugodnost i ponekad dominiranje. Određen je s tri faktora: stupnjem sviđanja i privlačnosti, stupnjem poznatosti i bliskosti, moći i statusom.

Korištenje osobnog prostora je neverbalno ponašanje koje uveliko varira među kulturama. Razlikujemo nekoliko zona:

• Intimna zona - do 45 cm
• Osobna zona (obitelj i prijatelji) - do 1.20 m
• Socijalna zona (društveni i poslovni odnosi) - od 1.20 do 3 m
• Javna zona (nepoznati) - više od 3 m

Držanje tijela - način na koji stojimo ili sjedimo može biti vrlo jasan pokazatelj onog što osjećamo.

• Otvoreni položaj ruku i nogu = naklonost
• Prekrižene ruke i noge = oprez, nesigurnost

Izgled - odjeća koju imamo na sebi, frizura i stil služe nam za samopredstavljanje. Pokazuju kako sebe percipiramo i kako bismo voljeli da nas i drugi vide.

Poznati govornici i govori

Tony Robbins

Tony Robbins je najpoznatiji i najbolje plaćeni američki motivacijski govornik. Radio je s mnogim sportašima, glumcima, političarima i osobama iz javnog života. Kada bi trebali izabrati jednu riječ koja bi ga opisala, bila bi to sasvim sigurno - dinamika. Glumac Antony Hopkins ga je s razlogom prozvao najdinamičnijom osobom na svijetu. Tema ovog predavanja je motivacija.

                     
Ako ste pogledali njegovo predavanje, sigurno ste se zapitali, i to s pravom, koliko bi uspjeha ovakav predavač imao na ovim prostorima. Mnogi ljudi u našoj sredini ovakav stil predavanja smatraju preagresivnim i preenergičnim. To je samo jedan pokazatelj važnosti prilagođavanja publici i okruženju u kojem se predaje.

Carlie Fiorina

Carlie Fiorina je bila višegodišnja predsjednica uprave HP-a. Svojim karizmatičnim nastupima privukla je mnogo pažnje te uspjela proširiti svoje ideje te reformirati čitavu organizaciju. U ovom predavanju studentima na vrlo osoban način govori o promjenama i hrabrosti u poslovanju. Obratite pažnju na njenu izvrsnu neverbalnu komunikaciju i način kojim njome podupire poruku koju želi prenijeti.

Hans Rosling

Hans Rosling je poznati švedski liječnik i istraživač koji se bavi problemima razvoja zemalja trećeg svijeta te kroz svoj rad pokušava u zapadnom svijetu osvijestiti probleme nerazvijenih zemalja. Stil prenošenja informacija mu je katkada vrlo neformalan i humorističan, ali je istovremeno iznimno efektivan. Ako mislite da predavanje puno statistike ne može biti zanimljivo i dinamično, ova snimka će vas sigurno razuvjeriti.

Vlado Gotovac

Ima li hrvatski javni život javnog govornika svjetske kvalitete? Mnogi su naši političari trenirani od strane vrhunskih stručnjaka i može se vidjeti njihov napredak kroz godine na političkoj sceni. Dostići retoriku, emociju i iskrenost Vlade Gotovca čini se nažalost za sve njih nemogućom misijom. Pogledajte njegov govor pred komandom JNA u Zagrebu ratne 1991. godine.